Isus blagoslivlja dječicu (Mk 10,13-16)

Biblijska priča o Isusu koji blagoslivlja malu djecu jedna je od najomiljenijih priča Novog zavjeta. U Marku 10,13-16 Isusu prilazi skupina ljudi koji mu dovode svoju djecu na blagoslov. Isus uzima djecu u naručje i blagoslivlja ih govoreći: Pustite dječicu i ne branite im da dolaze k meni, jer takvih je kraljevstvo Božje.

Ova je priča podsjetnik na važnost djece u Božjim očima. Isusova spremnost da uzme djecu u naručje i blagoslovi ih pokazuje njegovu ljubav i prihvaćanje svih, bez obzira na dob i društveni status. Također nam služi kao podsjetnik da se prema djeci trebamo odnositi s poštovanjem i ljubaznošću jer su ona Božji blagoslov.

Priča o Isusu koji blagoslivlja djecu snažan je primjer njegove ljubavi i suosjećanja. To nam je podsjetnik da uvijek trebamo pokazivati ​​ljubav i dobrotu prema djeci jer su ona važan dio našeg društva. Također se trebamo sjetiti da Bog voli i prihvaća sve nas, bez obzira na godine ili društveni status.

Ključne riječi: Isus, blagoslov, dječica, Marko 10:13-16, Novi zavjet, ljubav, suosjećanje, poštovanje, dobrota.

13 Donosili su mu djecu da ih se dotakne, a njegovi su učenici priječili onima koji su ih dovodili. 14 Kad to vidje Isus, razljuti se i reče im: 'Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne branite im jer takvih je kraljevstvo Božje.' 15 Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, neće ući u njega. 16 I on ih uze u svoje naručje, stavi svoje ruke na njih, i blagoslovljen ih.

Matej 19:13-15; Luka 18:15-17

Isus o djeci i vjeri

Moderne slike o Isus obično ga se vidi kako sjedi s djecom, a ovaj prizor, koji se ponavlja iu Mateju iu Luki, primarni je razlog zašto. Mnogi kršćani smatraju da Isus ima poseban odnos s djecom zbog njihove nevinosti i spremnosti na povjerenje.

Moguće je da Isusove riječi imaju za cilj dodatno potaknuti njegove sljedbenike da budu spremni na nemoć umjesto da traže moć - to bi bilo u skladu s ranijim odlomcima. Međutim, to nije način na koji kršćani ovo obično tumače i ja ću ograničiti svoje napomene na tradicionalno tumačenje ovoga kao hvaljenje nevine i neupitne vjere.

Treba li doista poticati neograničeno povjerenje? U ovom odlomku Isus ne promiče samo djetinju vjeru i povjerenje u samoj djeci nego i u odraslima izjavljujući da nitko neće moći ući u kraljevstvo Božje ako ga ne “primi” kao dijete – nešto što je većina teologa čitala znači da oni koji žele ući u nebo moraju imati vjeru i povjerenje djeteta.

Jedan je problem što je većina djece prirodno radoznala i skeptična. Oni mogu biti skloni vjerovati odraslima na mnogo načina, ali su također skloni neprestano se pitati 'zašto' - to je, na kraju krajeva, najbolji način za njih da uče. Treba li takav prirodni skepticizam doista obeshrabriti u korist slijepe vjere?

Čak je i općenito povjerenje u odrasle vjerojatno pogrešno. Roditelji u modernom društvu morali su naučiti svoju djecu da budu nepovjerljiva prema strancima – da ne razgovaraju s njima i ne odlaze s njima. Čak i odrasli koji su poznati po djeci mogu zlorabiti svoj autoritet i nauditi djeci koja su im povjerena na skrb, što je situacija na koju vjerski poglavari zasigurno nisu imuni.

Uloge vjere i povjerenja

Ako su vjera i povjerenje potrebni za ulazak u nebo dok sumnja iskepticizamsu zapreke tome, može se raspravljati o tome da nebo možda nije cilj kojem vrijedi težiti. Odustajanje od skepticizma i sumnje nesumnjiva je šteta i za djecu i za odrasle. Ljude treba poticati da kritički razmišljaju, sumnjaju u ono što im se kaže i ispituju tvrdnje skeptičnim okom. Ne treba im se govoriti da prestanu s ispitivanjem ili da odustanu od sumnje.

Bilo koje religija koja zahtijeva da njeni sljedbenici budu neskeptični nije religija koja se može smatrati vrlo visoko. Religija koja ima nešto pozitivno i vrijedno za ponuditi ljudima je religija koja se može oduprijeti sumnji i odgovoriti na izazove skeptika. Za religiju obeshrabriti preispitivanje znači priznati da postoji nešto za skrivanje.

Što se tiče 'blagoslova' koji Isus ovdje daje djeci, vjerojatno ga ne treba čitati jednostavno doslovno. Stari zavjet je dugačak zapis o tome kako Bog proklinje i blagoslivlja izraelsku naciju, a 'blagoslov' je način da se Židovima pomogne razviti prosperitetno, stabilno društveno okruženje. Više je nego vjerojatno da je ova scena bila zamišljena kao referenca na Božje blagoslove nad Izraelom - ali sada, sam Isus vrši blagoslov i to samo onima koji ispunjavaju određene zahtjeve u smislu uvjerenja i stavova. Ovo se dosta razlikuje od ranijih božanskih blagoslova koji su primarno bili povezani s članstvom u Izabranom narodu.