Deklaracija o neovisnosti i mit o kršćanstvu
The Deklaracija o neovisnosti je dokument koji su 1776. godine napisali Očevi utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država. Njime je proglašena neovisnost Sjedinjenih Država od Velike Britanije i istaknute temeljne vrijednosti nacije. To je važan dokument u američkoj povijesti i često se smatra simbolom slobode i demokracije.
Jedan od najzanimljivijih aspekata Deklaracije o neovisnosti je kršćanski mit koji je često povezan s njim. Ovaj mit kaže da su svi očevi utemeljitelji bili pobožni kršćani i da je Deklaracija o neovisnosti napisana kako bi promicala kršćanske vrijednosti. Međutim, to nije istina. Iako su neki od očeva utemeljitelja bili kršćani, mnogi nisu, a Deklaracija neovisnosti uopće ne spominje kršćanstvo.
Deklaracija neovisnosti važan je dokument u američkoj povijesti i često se smatra simbolom slobode i demokracije. Važno je zapamtiti da su Očevi utemeljitelji bili raznolika skupina pojedinaca s različitim uvjerenjima i vrijednostima. Deklaracija o neovisnosti ne promiče nijednu određenu religiju i ne treba je promatrati kao dokument koji se temelji isključivo na kršćanstvu.
Mnogi su se protiviliodvojenost crkve i državeukazivanjem na Deklaraciju neovisnosti. Oni vjeruju da tekst ovog dokumenta podupire stajalište da su Sjedinjene Države utemeljene na vjerskim, ako ne i na kršćanskim načelima, te stoga crkva i država moraju ostati isprepletene kako bi ova nacija ispravno opstala.
Svjetovni dokument
Postoji nekoliko nedostataka u ovom argumentu. Kao prvo, Deklaracija neovisnosti nije pravni dokument za ovu naciju. To znači da nema ovlasti nad našim zakonima, našim zakonodavcima ili nama samima. Ne može se citirati kao presedan ili obvezujući u sudnici. Svrha Deklaracije o neovisnosti bila je dati moralni argument za raskid pravnih veza između kolonija i Velike Britanije; kada je taj cilj postignut, službena uloga Deklaracije je završena.
To, međutim, ostavlja otvorenom mogućnost da je dokument izražavao volju istih ljudi koji su napisali Ustav - dakle, daje saznanje o njihovoj namjeri o tome kakvu bismo vladu trebali imati. Ostavimo li na trenutak po strani treba li nas ta namjera obvezivati ili ne, još uvijek postoje ozbiljni nedostaci koje treba razmotriti. Prvo, sama se religija nikada ne spominje u Deklaraciji neovisnosti. Zbog toga je teško tvrditi da bi neka posebna vjerska načela trebala voditi našu trenutnu vladu.
Drugo, ono malo što se spominje u Deklaraciji neovisnosti jedva je spojivo s kršćanstvom, religijom koju većina ljudi ima na umu kada iznosi gornji argument. Deklaracija se odnosi na 'Boga prirode', 'Stvoritelja' i 'Božju providnost'. Sve su to pojmovi korišteni u vrsti deizma koji je bio uobičajen među mnogima od onih koji su odgovorni za američku revoluciju, kao i među filozofima na čiju su se potporu oslanjali. Thomas Jefferson, autor Deklaracije o neovisnosti, i sam je bio deist koji se protivio mnogim tradicionalnim kršćanskim doktrinama, posebice vjerovanjima o nadnaravnom.
Jedna uobičajena zlouporaba Deklaracije o neovisnosti je tvrdnja da ona kaže da naša prava dolaze od Boga i, prema tome, nema legitimnih tumačenja prava u Ustavu koja bi bila protivna Bogu. Prvi problem je taj što se Deklaracija o neovisnosti odnosi na 'Stvoritelja', a ne na kršćanskog 'Boga' na kojeg misle ljudi koji iznose argumente. Drugi problem je što su 'prava' koja se spominju u Deklaraciji neovisnosti 'život, sloboda i potraga za srećom' - niti jedno od njih nije 'pravo' o kojem se govori u Ustavu.
Naposljetku, Deklaracija o neovisnosti također jasno pokazuje da vlade koje je stvorilo čovječanstvo dobivaju svoje ovlasti iz pristanka onih kojima se upravlja, a ne od bilo kojih bogova. Zbog toga Ustav ne spominje nikakve bogove. Nema razloga misliti da postoji išta nelegitimno u tumačenju bilo kojeg od prava navedenih u Ustavu samo zato što je suprotno onome što neki ljudi misle da bi njihova predodžba o bogu željela.
Sve to znači da argumenti protiv odvajanja crkve i države koji se oslanjaju na jezik Deklaracije neovisnosti padaju. Prvo, predmetni dokument nema pravni autoritet s kojim bi se moglo pokrenuti pravni spor. Drugo, osjećaji izraženi u njemu ne podupiru načelo da bi vlada trebala biti vođena bilo kojom specifičnom religijom (poput kršćanstva) ili religijom 'općenito' (kao da takvo što uopće postoji).
