Povijest humanizma sa starogrčkim filozofima
Humanizam je drevna filozofska tradicija koja vuče korijene iz starogrčke filozofije. To je svjetonazor koji naglašava važnost ljudskih bića i njihov potencijal za samoostvarenje. Koncept humanizma prvi je razvio grčki filozof Protagora u 5. stoljeću pr. Tvrdio je da su ljudi mjera svih stvari i da bi trebali nastojati ostvariti svoj puni potencijal. Ovu su ideju dalje razvili drugi grčki filozofi poput Sokrata, Platona i Aristotela, koji su svi vjerovali da bi ljudi trebali nastojati živjeti dobrim životom i biti najbolja verzija samih sebe.
Ideju humanizma dalje je razvio rimski filozof Ciceron, koji je tvrdio da ljudi trebaju težiti izvrsnosti u svim aspektima života. Vjerovao je da bi ljudi trebali biti slobodni slijediti vlastite interese i razvijati vlastite jedinstvene talente. Tu su ideju zatim prihvatili renesansni humanisti, koji su nastojali oživjeti klasične ideale humanizma i primijeniti ih na vlastite živote. To je dovelo do pojave novog oblika humanizma, koji se usredotočio na pojedinca i njegov potencijal za samoostvarenje.
Humanizam je imao dubok utjecaj na moderno društvo, a njegovi ideali aktualni su i danas. Naglašava važnost ljudskih bića i njihov potencijal za samoostvarenje te potiče pojedince da teže izvrsnosti u svim aspektima života. Humanizam je filozofija koja je oblikovana idejama starogrčkih filozofa, a aktualna je i danas.
Ključne riječi: Humanizam, stari grčki, filozofi, Protagora, Sokrat, Platon, Aristotel, Ciceron, renesansa, samoostvarenje.
Iako se izraz 'humanizam' nije primjenjivao na filozofiju ili sustav vjerovanja sve do europske renesanse, ti rani humanisti bili su nadahnuti idejama i stavovima koje su otkrili u zaboravljenim rukopisima iz antičke Grčke. Taj se grčki humanizam može identificirati nizom zajedničkih karakteristika: bio je materijalistički u tome što je tražio objašnjenja za događaje u prirodnom svijetu, cijenio je slobodno istraživanje u smislu da je želio otvoriti nove mogućnosti za spekulacije, i cijenio je čovječanstvo u tome što je ljudska bića stavio u središte moralnih i društvenih briga.
Prvi humanist
Možda bi najranija osoba koju bismo mogli nazvati 'humanistom' u nekom smislu bio Protagora, grčki filozof i učitelj koji je živio oko 5. stoljeća prije Krista. Protagora je pokazao dvije važne značajke koje ostaju središnje za humanizam čak i danas. Prvo, čini se da je čovječanstvo učinio polazištem za vrijednosti i obzir kada je stvorio svoju danas poznatu izjavu 'Čovjek je mjera svih stvari'. Drugim riječima, kada postavljamo standarde, ne trebamo gledati na bogove, već na sebe.
Drugo, Protagora je bio skeptičan s obzirom na tradicionalna religijska uvjerenja i tradicionalne bogove - toliko, zapravo, da je optužen za bezbožnost i protjeran iz Atene. Prema Diogenu Laertiju, Protagora je tvrdio: 'Što se tiče bogova, nemam načina da znam da li postoje ili ne postoje. Za mnoge su prepreke koje priječe znanje, kako nejasnoća pitanja tako i kratkoća ljudskog života.' To je radikalan osjećaj čak i danas, a mnogo manje prije 2500 godina.
Protagora je možda jedan od najranijih od kojih imamo zapise o takvim komentarima, ali sigurno nije bio prvi koji je imao takve misli i pokušao ih poučiti drugima. Također nije bio posljednji: unatoč njegovoj nesretnoj sudbini koju su doživjele atenske vlasti, drugi su filozofi tog doba slijedili iste linije humanističkog razmišljanja.
Pokušali su analizirati funkcioniranje svijeta iz naturalističke perspektive, a ne kao proizvoljno djelovanje nekog boga. Ta ista naturalistička metodologija primijenjena je i na ljudsko stanje koje su nastojali bolje razumjeti estetika , politika, etika i tako dalje. Više se nisu zadovoljavali idejom da su standardi i vrijednosti u takvim područjima života jednostavno preneseni od prethodnih generacija i/ili od bogova; umjesto toga, nastojali su ih razumjeti, ocijeniti i odrediti u kojoj je mjeri bilo koji od njih opravdan.
Više grčkih humanista
Sokrate , središnja figura u PlatonovimDijalozi, izdvaja tradicionalna stajališta i argumente, otkrivajući njihove slabosti dok nudi neovisne alternative. Aristotel pokušao kodificirati standarde ne samo logike i razuma nego i znanosti i umjetnosti. Demokrit se zalagao za čisto materijalističko objašnjenje prirode, tvrdeći da je sve u svemiru sastavljeno od sićušnih čestica i da je to prava stvarnost, a ne neki duhovni svijet izvan našeg sadašnjeg života.
Epikur je usvojio ovu materijalističku perspektivu o prirodi i upotrijebio je za daljnji razvoj vlastitog etičkog sustava, tvrdeći da je uživanje u ovom sadašnjem, materijalnom svijetu najviše etičko dobro kojem osoba može težiti. Prema Epikuru, nema bogova kojima bismo mogli ugoditi ili koji bi se mogli miješati u naše živote - ono što imamo ovdje i sada je sve što nas treba brinuti.
Naravno, grčki humanizam nije bio lociran samo u razmišljanjima nekih filozofa - bio je izražen iu politici i umjetnosti. Na primjer, slavni Pogrebni govor koji je Periklo održao 431. godine prije Krista kao počast onima koji su umrli tijekom prve godine Peloponeskog rata ne spominje bogove ili duše ili zagrobni život. Umjesto toga, Periklo naglašava da su oni koji su ubijeni učinili to za dobrobit Atene i da će živjeti u sjećanju njezinih građana.
Grčki dramatičar Euripid na satiru je obrađivao ne samo atenske tradicije, već i grčku religiju i prirodu bogova koji su igrali tako veliku ulogu u životima mnogih ljudi. Sofoklo, još jedan dramatičar, naglašavao je važnost čovječanstva i čudesnost ljudskih kreacija. Ovo su samo neki od grčkih filozofa, umjetnika i političara čije su ideje i djela ne samo predstavljali prekid praznovjerne i nadnaravne prošlosti, već su predstavljali i izazov za sustave religijske vlasti u budućnosti.