Filozofski humanizam: moderna humanistička filozofija i religija

Filozofski humanizam je moderni filozofski i religijski pokret koji naglašava važnost ljudskih vrijednosti, dostojanstva i autonomije. Temelji se na uvjerenju da su ljudska bića sposobna donositi vlastite odluke i živjeti svoje živote u skladu s vlastitim vrijednostima i uvjerenjima. Pokret također naglašava važnost ljudskih odnosa, društvene pravde i održivosti okoliša.

Temeljna načela filozofskog humanizma

Filozofski humanizam temelji se na sljedećim temeljnim načelima:

• Razlog – Ljudska bića trebaju koristiti svoje racionalne sposobnosti da donose odluke i žive svoje živote.
• suosjećanje – Ljudska bića trebaju se odnositi jedni prema drugima s ljubaznošću i poštovanjem.
• Pravda – Ljudska bića trebaju težiti stvaranju pravednog i ravnopravnog društva.
• Održivost okoliša – Ljudska bića trebaju nastojati zaštititi okoliš i osigurati njegovu održivost.

Moderna humanistička filozofija i religija

Moderna humanistička filozofija i religija temelji se na temeljnim načelima filozofskog humanizma. Naglašava važnost ljudskih vrijednosti, dostojanstva i autonomije. Također naglašava važnost ljudskih odnosa, društvene pravde i održivosti okoliša. Moderni humanisti vjeruju da su ljudska bića sposobna donositi vlastite odluke i živjeti svoje živote u skladu s vlastitim vrijednostima i uvjerenjima.

Filozofski humanizam je moderni filozofski i religijski pokret koji naglašava važnost ljudskih vrijednosti, dostojanstva i autonomije. Temelji se na uvjerenju da su ljudska bića sposobna donositi vlastite odluke i živjeti svoje živote u skladu s vlastitim vrijednostima i uvjerenjima. Temeljni principi filozofskog humanizma uključuju razum, suosjećanje, pravdu i ekološku održivost. Moderna humanistička filozofija i religija temelji se na ovim načelima i naglašava važnost ljudskih odnosa, društvene pravde i održivosti okoliša.

Humanizam kao filozofija danas može biti samo perspektiva na život ili koliko cijeli način života; zajednička osobina je da je uvijek usmjeren prvenstveno na ljudske potrebe i interese. Filozofski humanizam može se razlikovati od drugih oblika humanizma upravo po tome što predstavlja neku vrstu filozofije, bilo minimalističke ili dalekosežne, koja pomaže definirati kako osoba živi i kako osoba komunicira s drugim ljudima.

Postoje zapravo dvije podkategorije filozofskog humanizma: kršćanski humanizam i moderni humanizam.

Moderni humanizam

Naziv moderni humanizam možda je najopćenitiji od svih, a koristi se za označavanje gotovo svakog nekršćanskog humanističkog pokreta, bilo vjerskog ili svjetovnog. Moderni humanizam često se opisuje kao naturalistički, etički, demokratski ili znanstveni humanizam, pri čemu svaki pridjev naglašava drugačiji aspekt ili brigu koja je bila u središtu humanističkih napora tijekom 20. stoljeća.

Kao filozofija, moderni humanizam je tipično naturalistički, izbjegavajući vjerovanje u bilo što nadnaravno i oslanjajući se na znanstvenu metodu za određivanje što postoji, a što ne postoji. Kao politička snaga, moderni humanizam je više demokratski nego totalitaran, ali postoji dosta rasprava između humanista koji su više libertarijanci u svojoj perspektivi i onih koji su više socijalisti.

Naturalistički aspekt modernog humanizma donekle je ironičan kada uzmemo u obzir da su početkom 20. stoljeća neki humanisti naglašavali da je njihova filozofija suprotstavljena naturalizmu tog vremena. To ne znači da su usvojili nadnaravno gledište u načinu na koji su objašnjavali stvari; umjesto toga, suprotstavili su se onome što su smatrali dehumanizirajućim i depersonalizirajućim aspektom naturalističke znanosti koja je eliminirala ljudski dio jednadžbe života.

Moderni humanizam može se zamisliti ili kao religiozni ili kao svjetovni. Razlike između religijskih i sekularnih humanista nisu toliko stvar doktrine ili dogme; umjesto toga, obično uključuju jezik koji se koristi, naglasak na emocijama ili razumu i neke od stavova prema postojanju. Vrlo često, osim ako se ne koriste pojmovi vjerski ili svjetovni, može biti teško uočiti razliku.

Kršćanski humanizam

Zbog suvremenih sukoba između fundamentalističkog kršćanstva i sekularnog humanizma, moglo bi se činiti kao kontradikcija u smislu kršćanskog humanizma i doista, fundamentalisti tvrde upravo to, ili čak da on predstavlja pokušaj humanista da potkopaju kršćanstvo iznutra. Unatoč tome, postoji duga tradicija kršćanskog humanizma koja zapravo prethodi modernom sekularnom humanizmu.

Ponekad, kada netko govori o kršćanskom humanizmu, možda ima na umu povijesni pokret koji se češće naziva renesansni humanizam. Ovim su pokretom dominirali kršćanski mislioci, od kojih je većina bila zainteresirana za oživljavanje drevnih humanističkih ideala u sprezi s vlastitim kršćanskim uvjerenjima.

Kršćanski humanizam kakav postoji danas ne znači potpuno istu stvar, ali uključuje mnoga od istih osnovnih načela. Možda je najjednostavnija definicija modernog kršćanskog humanizma pokušaj razvijanja filozofije etike i društvenog djelovanja usmjerene na čovjeka unutar okvira kršćanskih načela. Kršćanski humanizam je stoga proizvod renesansnog humanizma i izraz je religioznih, a ne svjetovnih aspekata tog europskog pokreta.

Jedna uobičajena pritužba na račun kršćanskog humanizma jest da pokušaj stavljanja ljudi u središnji fokus nužno proturječi temeljnom kršćanskom načelu da Bog mora biti u središtu nečijih misli i stavova. Kršćanski humanisti mogu spremno odgovoriti da to predstavlja pogrešno shvaćanje kršćanstva.

Doista, može se tvrditi da središte kršćanstva nije Bog nego Isus Krist; Isus je pak bio zajednica između božanskog i ljudskog koji je neprestano naglašavao važnost i vrijednost pojedinačnih ljudskih bića. Kao posljedica toga, stavljanje ljudi (koji su stvoreni na sliku Božju) u središnje mjesto brige nije nespojivo s kršćanstvom, već bi trebala biti poanta kršćanstva.

Kršćanski humanisti odbacuju antihumanističke smjerove kršćanske tradicije koji zanemaruju ili čak napadaju naše osnovne ljudske potrebe i želje dok obezvrijeđuju ljudskost i ljudska iskustva. Nije slučajno da kada sekularni humanisti kritiziraju religiju, upravo su te značajke najčešće mete. Stoga se kršćanski humanizam ne suprotstavlja automatski drugim, čak i svjetovnim, oblicima humanizma jer priznaje da svi imaju mnoga zajednička načela, brige i korijene.