Odluke Vrhovnog suda o slučajevima prava na privatnost
Vrhovni sud Indije donio je nekoliko značajnih odluka o pravu na privatnost, štiteći temeljna prava građana. Ove su odluke bile ključne u održavanju prava na privatnost kao temeljnog prava prema indijskom Ustavu.
Ključne odluke
- Kharak Singh vs. Država Uttar Pradesh – Ovaj slučaj utvrdio je pravo na privatnost kao temeljno pravo prema članku 21. indijskog Ustava.
- Govind protiv države Madhya Pradesh – U ovom je slučaju utvrđeno da je pravo na privatnost dio prava na život i osobnu slobodu.
- Pravda K.S. Puttaswamy protiv Unije Indije – Ovaj slučaj je proglasio da je pravo na privatnost temeljno pravo i da je sastavni dio prava na život i osobnu slobodu.
Utjecaj odluka
Odluke Vrhovnog suda o slučajevima prava na privatnost imale su značajan utjecaj na živote građana. Tim je odlukama građanima omogućena zaštita osobnih podataka i informacija od zlouporabe od strane države ili privatnih subjekata. Nadalje, ovim odlukama građanima je omogućeno i ostvarivanje prava na privatnost u pitanjima kao što su brak, rađanje, kontracepcija i seksualna orijentacija.
Općenito, odluke Vrhovnog suda o slučajevima prava na privatnost imale su ključnu ulogu u zaštiti temeljnih prava građana i osiguravanju da se njihovo pravo na privatnost poštuje i podržava.
Kao što je sudac Hugo Black napisao uGriswold protiv Connecticutamišljenja, 'Privatnost' je širok, apstraktan i višeznačan pojam.' Ne postoji niti jedan osjećaj privatnosti koji se može izvući iz raznih sudskih odluka koje su je dotakle. Sam čin označavanja nečega 'privatnog' i suprotstavljanja toga 'javnom' implicira, međutim, da imamo posla s nečim što bi trebalo biti udaljeno od uplitanja vlade.
Prema onima koji naglašavaju individualnu autonomiju i građanske slobode, vlada bi trebala, koliko god je to moguće, ostaviti na miru postojanje područja privatnog vlasništva i privatnog ponašanja. To je područje koje služi za olakšavanje moralnog, osobnog i intelektualnog razvoja svakog pojedinca, bez čega funkcionalna demokracija nije moguća.
Pravo Vrhovnog suda na slučajeve privatnosti
U dolje navedenim slučajevima saznat ćete više o tome kako je razvio koncept 'privatnosti' za ljude u Americi. Oni koji izjavljuju da ne postoji 'pravo na privatnost' zaštićeno Ustavom SAD-a morali bi jasnim jezikom objasniti kako i zašto se slažu ili ne slažu s odlukama ovdje.
Weems protiv Sjedinjenih Država (1910.)
U slučaju s Filipina, Vrhovni sud nalazi da definicija 'okrutne i neuobičajene kazne' nije ograničena na ono što su autori Ustava shvatili da taj koncept znači. Time se postavljaju temelji za ideju da tumačenje ustava ne bi trebalo biti ograničeno samo na kulturu i uvjerenja izvornih autora.
Meyer protiv Nebraske (1923.)
Odluka o slučaju prema kojoj roditelji mogu sami odlučiti hoće li i kada njihova djeca učiti strani jezik, na temelju interesa temeljne slobode koju pojedinci imaju u obiteljskoj zajednici.
Pierce protiv Društva sestara (1925.)
Slučaj koji odlučuje da roditelji ne smiju biti prisiljeni slati svoju djecu u javne umjesto u privatne škole, temeljen na ideji da, ponovno, roditelji imaju temeljnu slobodu u odlučivanju što će se dogoditi njihovoj djeci.
Olmstead protiv Sjedinjenih Država (1928.)
Sud odlučuje da je prisluškivanje zakonito, bez obzira na razloge i motive, jer nije izričito zabranjeno Ustavom. Neslaganje suca Brandeisa, međutim, postavlja temelje za buduće razumijevanje privatnosti - ono čemu se konzervativni protivnici ideje o 'pravu na privatnost' glasno protive.
Skinner v. Oklahoma (1942.)
Ukinut je zakon iz Oklahome koji propisuje sterilizaciju ljudi za koje se utvrdi da su 'stalni kriminalci', temeljen na ideji da svi ljudi imaju temeljno pravo odlučiti o braku i potomstvu, unatoč činjenici da takvo pravo nije izričito napisano u Ustavu.
Tileston protiv Ullmana (1943.) & Poe protiv Ullmana (1961.)
Sud odbija saslušati slučaj o zakonima Connecticuta koji zabranjuju prodaju kontracepcijskih sredstava jer nitko ne može dokazati da je oštećen. Harlanovo neslaganje, međutim, objašnjava zašto bi slučaj trebalo preispitati i zašto su temeljni interesi privatnosti dovedeni u pitanje.
Griswold protiv Connecticuta (1965.)
Zakoni Connecticuta protiv distribucije kontracepcijskih sredstava i informacija o kontracepciji bračnim parovima su ukinuti, a Sud se oslanja na raniji presedan koji uključuje prava ljudi da donose odluke o svojim obiteljima i potomstvu kao legitimnu sferu privatnosti za koju vlada nema neograničenu ovlast nad.
Loving protiv Virginije (1967.)
Zakon Virginije protiv međurasnih brakova je ukinut, a Sud je još jednom objavio da je brak 'temeljno građansko pravo' i da odluke u ovoj areni nisu one u koje se država može miješati osim ako za to postoji dobar razlog.
Eisenstadt v. Baird (1972.)
Pravo ljudi da imaju i znaju o kontraceptivima prošireno je i na nevjenčane parove jer pravo ljudi na donošenje takvih odluka ne ovisi isključivo o prirodi bračnog odnosa. Umjesto toga, također se temelji na činjenici da te odluke donose pojedinci i kao takvi vlada nema posla donositi ih umjesto njih, bez obzira na njihov bračni status.
Roe protiv Wadea (1972.)
Značajna odluka kojom je utvrđeno da žene imaju osnovno pravo na pobačaj, temeljila se na mnogo načina na prethodnim odlukama. Kroz gore navedene slučajeve, Vrhovni sud je razvio ideju da Ustav štiti privatnost osobe, posebno kada je riječ o pitanjima koja uključuju djecu i reprodukciju.
Williams protiv Pryora (2000.)
11. okružni sud presudio je da je zakonodavno tijelo Alabame imalo pravo zabraniti prodaju 'igračaka za seks' te da ljudi nemaju nužno pravo kupovati ih.