Sakrament reda u Katoličkoj Crkvi

The Sakrament svetog reda jedan je od sedam sakramenata Katoličke crkve. To je sakrament kojim se čovjek zaređuje za đakona, svećenika ili biskupa u Katoličkoj crkvi. Ovaj se sakrament smatra posebnim znakom Božje milosti, a vjeruje se da zaređenoj osobi daje moć djelovanja u Kristovoj osobi i vršenja svetih dužnosti Crkve.

Zahtjevi za ređenje

Da bi se zaredio, muškarac mora ispunjavati određene uvjete. Mora biti kršteni katolik, imati namjeru služiti Crkvi i biti u dobrom glasu kod Crkve. On također mora imati potrebno obrazovanje i obuku, te biti dobrog moralnog karaktera.

Tri stupnja svetog reda

Sakrament reda dijeli se na tri stupnja. Prvi stupanj je đakonat, koji je najniži stupanj sakramenta. Đakoni su zaređeni da služe Crkvi i pomažu svećeniku u liturgijskim i drugim poslovima. Drugi stupanj je prezbiterat, a to je svećeništvo. Svećenici su zaređeni za vršenje svetih dužnosti Crkve, kao što su slavljenje mise i dijeljenje sakramenata. Treći stupanj je episkopat, što je služba biskupa. Biskupi su zaređeni da vode Crkvu i da djeluju kao učitelji i pastiri.

Značenje sakramenta

Sakrament svetog reda važan je dio Katoličke crkve. To je znak Božje milosti, a ređeniku daje moć djelovanja u Kristovoj osobi i vršenja svetih dužnosti Crkve. To je također znak jedinstva Crkve, jer se zaređena osoba doživljava kao predstavnik Krista i Crkve.

Sakrament reda je nastavak svećeništva Isusa Krista koje je On udijelio svojim apostolima. Zato Katekizam Katoličke Crkve naziva sakrament svetog reda 'sakramentom apostolske službe'.

'Ordinacija' dolazi od latinske riječiorganizacija, što znači uključiti nekoga u red. U sakramentu reda čovjek je uključen u Kristovo svećeništvo na jednoj od tri razine: episkopatu, svećeništvu ili đakonatu.

Svećeništvo Kristovo

Svećeništvo je Bog uspostavio među Izraelcima tijekom njihova izlaska iz Egipta. Bog je izabrao Levijevo pleme kao svećenike za hebrejski narod. Primarne dužnosti levitskih svećenika bile su prinošenje žrtava i molitva za narod.

Isus Krist je, žrtvujući se za grijehe cijelog čovječanstva, jednom zauvijek ispunio dužnosti starozavjetnog svećeništva. Ali baš kao i euharistije čini Kristovu žrtvu prisutnom nama danas, pa je novozavjetno svećeništvo dioništvo u vječnom Kristovom svećeništvu. Dok su svi vjernici, u nekom smislu, svećenici, neki su odvojeni da služe Crkvi kao što je to činio i sam Krist.

Podobnost za sakrament svetog reda

Sakrament reda može se valjano podijeliti samo na krštenih muškaraca , po uzoru na Isusa Krista i njegove apostole, koji su za svoje nasljednike i suradnike izabrali samo muškarce. Čovjek ne može zahtijevati da bude zaređen; Crkva ima ovlast odrediti tko je podoban primiti sakrament.

Dok je episkopat univerzalno rezerviran za neoženjene muškarce (drugim riječima, samo neoženjeni muškarci mogu postati biskupi), disciplina u pogledu svećeništva razlikuje se između Istoka i Zapada. Istočne crkve dopuštaju oženjenim muškarcima da budu zaređeni za svećenike, dok zapadna crkva inzistira na celibatu. Ali kad čovjek jednom primi sakrament svetoga reda bilo u Istočnoj bilo u Zapadnoj Crkvi, ne može se ženiti, niti se oženjeni svećenik ili oženjeni đakon mogu ponovno oženiti ako mu žena umre.

Obrazac sakramenta reda

Kako kaže Katekizam Katoličke Crkve ( za. 1573 ):

Osnovni obred sakramenta reda za sva tri stupnja sastoji se u biskupovu polaganju ruku na glavu ordinanda iu biskupovoj posebnoj posvetnoj molitvi kojom od Boga traži izlijevanje Duha Svetoga i njegove darove vlastite službi kojim se kandidat zaređuje.

Ostali elementi sakramenta, kao što je držanje u katedrali (biskupova vlastita crkva); držanje za vrijeme mise; i slavljenje nedjeljom su tradicionalni, ali nisu neophodni.

Službenik sakramenta svetog reda

Zbog svoje uloge nasljednika apostola, koji su i sami bili Kristovi nasljednici, biskup je pravi služitelj sakramenta reda. Milost posvećivanja drugih koju biskup dobiva na vlastitom ređenju omogućuje mu da zaređuje druge.

Ređenje biskupa

Postoji samo jedan sakrament reda, ali postoje tri razine sakramenta. Prvo je ono što je sam Krist dao svojim apostolima: episkopat. Abiskupje čovjek kojeg je za biskupa zaredio drugi biskup (u praksi obično više biskupa). On stoji u izravnoj, neprekinutoj liniji s apostolima, što je stanje poznato kao 'apostolsko nasljeđe'.

Ređenje za biskupa daje milost posvećivanja drugih, kao i vlast poučavanja vjernika i vezivanja njihove savjesti. Zbog teške naravi ove odgovornosti, sva biskupska ređenja moraju biti odobrena od Pape.

Svećeničko ređenje

Druga razina sakramenta reda je svećeništvo. Nijedan biskup ne može služiti svim vjernicima u svojoj biskupiji, pa se svećenici ponašaju, prema riječima Katekizma Katoličke Crkve, kao 'suradnici biskupa'. Svoje ovlasti vrše zakonito samo u zajedništvu sa svojim biskupom, pa tako obećavaju poslušnost svome biskupu prilikom ređenja.

Glavne zadaće svećeništva su propovijedanje evanđelja i prinos euharistije.

Đakonsko ređenje

Treća razina sakramenta reda je đakonat. Đakoni pomažu svećenicima i biskupima, ali osim propovijedanja Evanđelja, ne dobivaju nikakvu posebnu karizmu ili duhovni dar.

U istočnim crkvama, i katoličkoj i pravoslavac, stalni đakonat bio je stalna značajka. Međutim, na Zapadu je služba đakona stoljećima bila rezervirana za muškarce koji su namjeravali biti zaređeni za svećenike. Trajni đakonat na Zapadu je obnovio Drugi vatikanski sabor. Oženjenim muškarcima dopušteno je postati trajni đakoni, ali jednom kada oženjeni muškarac prihvati zaređenje, ne može se ponovno oženiti ako mu žena umre.

Učinci sakramenta reda

Sakrament svetog reda, poput Sakrament krštenja i Sakrament potvrde , može se primiti samo jednom za svaku razinu ređenja. Nakon što je čovjek zaređen, on se duhovno mijenja, od čega potječe izreka 'Jednom svećenik, uvijek svećenik'. Može ga se razriješiti svećeničkih obveza (ili čak zabraniti svećeničko djelovanje), ali ostaje svećenikom zauvijek.

Svaka razina ređenja daje posebne milosti, od sposobnosti propovijedanja, dodijeljene đakonima; na sposobnost djelovanja u Kristovoj osobi služenja mise, koja je dana svećenicima; posebnoj milosti snage, darovanoj biskupima, koja mu omogućuje da poučava i vodi svoje stado, čak do smrti kao Krist.